• Ozarena noć

Kažu da pisac uvek ispisuje jedan deo sebe. Slikar uvek naslika delić stremljenja njegove duše. Zapravo, od sebe niko ne može pobeći. Napisao sam ovo iz razloga što ni ja ne mogu pobeći od sebe, od pogleda mog unutrašnjeg oka ili prizora kroz koji gleda moja svesnost ili nesvesnost ili pak podsvesnost. Možda nije i bitno šta je od svega toga ali je rezultat uvek isti – traganje. Tragam za lepotom, tiho pričanim pričama saopštene kroz detalj ili skup raznih elemenata koji su dovoljno rečiti. Vreme nije važno – u onome što vidim sve je upakovano u hermetični bezvremenski prostor. Pa, neka je to i kontinuum koji je ekspozicijom zaledjen i izvojen od prolaznosti. Upravo sve navedeno (prikazano fotografijama), je deo sveta u kome živim ili barem deo onakvog života kome se nadam, priželjkujem, iščekujem i nadam da ću jednom uspeti da dosegnem vrh skakaonice i veštim skokom stopiti se sa svetlopisnim pričama koje još uvek nisam ispisao do kraja.